ludakA sve je krenulo potpuno naivno, časna reč.

Krmelj, izbeč, ustaj vojsko, kosim hicem.

Muzika do daske. Kafa.

A sad svi na svoje radne zadatke. Je l’.

Vadi veš, kači, turaj drugi. Turaj pasulj da se kuva. Odlivaj prvu vodu da skojevac ne prdi posle i ne jebe mi sve po spisku i van njega.

Dok radim obično mi padaju na mali mozak pitanja poput onog gde nestaju čarape pa sve nadjem po jednu, i koj moj ima veze odlivanje prve proključale vode iz pasulja sa gasovima, i što li sam ovih dana ovoliko u teranju, a sve neke domaćinske poslove radim: turšija, kupus, drva, ovo, ono…čarape i gaće ne krpim, da mu jebem mater baš, nisam tool’ko vredna, ali što mi nešto dooošlooo….je l’.

I tako sva u kontemplacijama sa temom «’oće li ova ludaja ikad prestati da misli na seks a i zašto bi?» krenem iz toplog mi doma do apoteci i u nabavci.

Prvi šok: koverta iz Telenora u vratima. Pukovniku nema ko da piše, makar ne otale, ja se te napasti daaavno oslobodila, mislim u oktobru prošle godine. Reko’ reklama. Jock. Traže mi mojih 95 koma nešto dindži! Počnem da pištim k’o čajnik, na prvu, al’ da se ne vraćam sad u kuću, opičiće neka kiša, rešim da ih pozovem kad se vratim, i pošto onde ne piše za koj moj mi traže pare, da ih pitam je l’ traže humanitarnu pomoć i obavestim ih sa posebnim zadovoljstvom da sam ponosni vlasnik dva tekuća računa od kojih je jedan tri ipo ‘iljade u nedozvoljenom minusu a drugi u kreditu. Još jedino zakonski posedujem SBB nalog, pa ako im vrši pos’o…

Šetam lagano do apoteke, namrčilo se od Zemuna, je l’, a što baš od Zemuna, to mene zanima, toplo k’o u maju, udarila mi neka vrućina u glavu, al’ nema veze…ulazim…dvojica mladića od po sedamdeset i kusur na dva šaltera. Prvi: beretka, autfit «it iz aj, Lekler», iste djozle, skakuće kao šprican i krešti na apotekarku, mladu i nadasve ljubaznu: (moju apoteku volim jer su tu svi ljubazni i lepo vaspitani) «I da mi lepo napišeš, znam ja kaki ste vi apotekari, prošli put sam popio lek i ‘teo da oćoravim skroz!»…jadna mu objašnjava sve polako, stoti put rekla bih, umorno već, i upućuje ga na kasu da plati to što uzima. «A ‘de ja sad da platim?!? Ovde ću!!! Jebala te kasa!»

Na drugom šalteru čovek istih godina gospodskog izgleda, nabeđuje gospođu u belom da moooraaa da mu stornira recept od pre dva meseca il’ tako nešto, ona mučena oneme objašnjavajući, ama ništa. Lakše bi mu ušlo u dupe nego u glavu. Pored nje apotekar, dečko plav, visok i žgoljav, upadljivo fin, daje joj podršku i slučajno pogleda u mene kako stojim na sred prostorije i suze mi same od smeha idu. Al’ same. I pita me očima šta mi treba. ‘De sme naglas, jedan bi od one dvojice skočio preko šaltera da ga ubije na mah.

Ja mu lepo kažem «Molim te, nešto protiv današnjeg zračenja, dekontaminacija mi treba trenutna, neki antioksidant.» Počne on da se smeje, onda krene i druga koleginica, pa na kraju i ona ozbiljna gospodja. I tako se nas četvoro ubijamo od smeha, dok nas čiče zblanuto posmatraju. Zavezaše, jebote! Uzmem ja šta mi treba preko reda, oćutaše oni, valjda čekaju da odem pa da nastave, pa se zaputim do prodavnice.

Govorim tiho i vodim psa sa sobom. Il’ da vučem ćebence k’o Čarli Braun, još nisam odlučila. Stoje troje na ulici, dva krezava lika i jedna krš riba, ona objašnjava, vukući neki lek u kesi, kako joj sigurno nije svinjski grip, nema temperauru, al’ joj mnogo šušti u plućima, pa zato…meni šušti kazanče u wc-u, jebotemiš! Mora da navuklo nešto na pluća. Nema greške.

Kad sam ušla u svoju prodavnicu reč nisam progovorila. Pitaju me one ludaje što rade tamo šta mi je, obično pravim cirkus kad unidjem, ja lepo kažem, danas je dan za svašta. Za ludake po ulicama naročito. Ne pričam danas. Sve ću polako. I pišem polako. Ako ću sa ludakom da se družim, napisaću nešto sama pa ću da pročitam, i rešen problem.

I tako, napisah.

(O umetnicima)

Kada vidiš prve pahulje poželiš nešto. Nikad se ta želja ne ostvaruje, lažu, da se razumermo, ali ja svake godine ipak poželim. I jutros sam.

Zato što je pahulja čarolija. Umetnost. Savršenstvo. Iz čistog poštovanja prema umetnosti koja se prozaično zove sneg.

prvi sneg

A pre nego sam i primetila sneg, leškareći u krevetu čuvenom po mojim svakojutarnjim kontemplacijama, planirala sam da se do’vatim Umetnika. Makar onih koji su prošli kroz moj život il’ su u njemu još uvek.

K’o jedan što izgleda zalutao u njega, i kad je video da svi nešto drže neka pera il’ četkice, il’ fotografske aparate, rešio i on da postane Umetnik (k’o da se to postaje) pa uzeo čekić. Kaže, pravi instalaciju. I instalirao mi tako po mozgu. Stalno. Kaže, «tebi su reči najdragocenije što imaš, meni je moj čekić». Destruktivac. Kad bi mu neko nesrećom dao olovku, il’ pisaću mašinu jurili bi ljudi da ga spale k’o oni što natisli na Ruždija. Da ne bude mnogo zabune, Ruždi je Umetnik. Al’ mi prevrće želudac. I ič nam se ne gadjaju, što bi Boško J. rek’o i živ ostao, «senzibiliteti». Uzgred, gadniju knjigu nego što je «Grimus» nisam pročitala. I neću. Nikad više.

Ima i onih koji su majstori u onom što rade, al’ klasičari brate. Zaspiš posle treće rečenice. Il’ treće priče. Čitaš i taaačno znaš šta ide sledeće. A opisi im dosadni k’o zvekir na vratima tetke Nikolasa Niklbija. A Nikolas je divan. Samo zvekir dosadan. A leeep…Il’ k’o neka epika brate. Sve ti se u ruke ne uzima, toliko unapred znaš da ćeš da se dosadjuješ. A pri tom ima onih koji vole klasiku, pa se vazda pitaš gde to baš tebi zapade kao obavezna lektira…i život prespavaš.

Obožavam Umetnike poput Bulgakova. Toliko mi lepo pokažu Đavola da bih se za njega udala sutra. I za Đavola i za Bulgakova. I jahala gola na metli iznad uspavanih Moskovskih krovova i gradjana smernih. I otišla u gulag zbog njega. I kao Margarita išla na bal kod satane. I nestrpljivo iščitavala svaku stranicu koju napiše govoreći da je u tom romanu moj život. Toliko mi maštovitosti treba, toliko mi prija.

Ali, naišao je jednom jedan kao Harms, i nikada više nikoga nisam pročitala sa toliko ushićenja. Niko više nije bio isti. Posle Harmsa nema više Umetnika za mene. Britko. Otrovno. Iskreno. Neočekivano. Bolno. Suštinski. Jezgrovito. Sirova emocija koja udara gde najmanje očekuješ. Neočekivana sila. Koja ponese kao talas. Podigne u nebo. Baci na zemlju. Krvariš, kolena koja bride i peku od snažnog prizemljenja, još uvek od ushićenja ošamućena kao od potresa mozga, a hoćeš još. Izubijana, ošamućena, ustreptala. I treba ti i tražiš još.

A Umetnik poput Harmsa je redak zver. I daje se na kašičicu.

Kratko. Efektno. Nezaboravno. Jedinstveno.

Poput pahulje.

I ako ikada budeš imala sreće, ali mnooogo više sreće nego što zaslužuješ, mislim se ja, pašće ti jednom na dlan i videćeš kako izgleda pre nego se otopi i nestane. Pre nego što ti pobegne.

*Vrućina

U glavi. na rukama. Nogama. Bosa.

Zajapureni obrazi. Ubrzan puls. Predinfarktno.

Trčanje niz stepenice. „Vrati se za jaknu, idiote!“

*Mrak

Kiša. Auto. Dečak. Nasmejan pogled.

*Poljubac

Za ubistvo. Ujed za usnu. Ujed za dušu.

*Iščekivanje

Drhtanje.  Želja.  Spajanje.  Predavanje.

*Zadovoljstvo

Davanja. Primanja. Tela. Duše. Sebe.

*Pripadanje

Jednostavno. Ruka u ruci. Glava na ramenu.

Sasvim  prirodno. Iskreno. Opuštajuće. Oslobađajuće. Potpuno.

Kao što pristaje savršena rukavica. Kao da je oduvek.

Jebiga.

Umetnost.

Tako se to radi.

O Njima nisam nikada napisala ni redak.

A zaslužili su.

Valjda sam mislila da je previše…sladunjavo. Il’ ne volim da patetišem. Il’ sam htela da ih zadržim za sebe. I njih, i ono što prema njima osećam.

Al’ moram. Jer sam na njima zahvalna i mnogo razmišljam o njima. jer zbog njih najčešće pronalazim lepotu u svakom novom danu.

Nisu oni, ta banda koja mi je ušla u srce i život, posebni ni po čemu drugom osim po bezgraničnom poverenju koje imam u njih. I po neizmernoj radosti kojom mi pune dušu svakodnevno. Iznova. I po tome što delimo tuge. I po tome što se razumemo bez mnogo reči. I po tome što me vole. I po tome što ih volim.

Po tome što sa njima mogu da budem ona prava ja, bez stida što su na primer lepši, bogatiji (doduše najviše za po sto evara), elokventniji, il’ govore četiri strana jezika.

Po tome što će me razumeti kad se smejem kroz suze. Po tome što me nije stid da pred njima budem luda, romantična, sarkastična, zlovoljna, nevaljala, srećna, zaljubljena, pokvarena, dobra, slaba, slinava, musava…da budem JA. I ništa da me ne bude stid.

I što me trpe kad sam namćor. I što me vole takvu.

Sa njima mogu da pevam, smejem se, plačem, tugujem. Da se svađam i mirim odavde do večnosti. Da tražim da me spale kad umrem. Da obećam da ću da im ukinem FB nalog kad umru. Da im dam srce uz čašu vina. Da mi daju pola jetre. Da mi budu saučesnici i ljubavnici. Najoštriji kritičari i najbolji utešitelji. Da se volimo do besmisla i dalje, ako dalje postoji.

Bez ikakvih razloga, ničim izazvano, eto, tek da se volimo. Ljubav neuslovljena socijalnim statusima, daljinama, drugim ljudima.

Zahvaljujući Njima shvatila sam da sam u stvari jako bogat i jako srećan Čovek. Zahvaljujući ljudima koje volim. Puštam često tu ljubav da pomera planine.

Mnogo čudna stvorenja, ti prijatelji.

Pravila sam tako jednog avgustovskog dana sedamdeset šeste rakljicu sedeći na betonskoj ogradi koja je razdvajala baštu i stazu do kuće, tu iza kapije, odmah pored šimšira koji mi deda Nidža nije dao ni da pipnem jer ga je rezao da bude k’o lopta, a ja ga čupkala uvek, kradom i baš u inat.

Bosim nogama ušljapkavala sam poslednje ostatke toplog letnjeg pljuska: nešto nalik na baricu, il’ više k’o da je drug Boga dobio kijavicu, ako ćemo pravo, pa malo poprskao i moju ulicu.

Izvirivala sam kroz rupe na betonskoj ogradi koja je u to vreme kad svi podjednako nismo imali menjala vrhunac luksuza koji se danas zove kovano gvoždje, očekujući bandu:  kum Jova, Džoni, Marko i Deja, da prvo isprobamo rakljice, pa posle da se gadjamo kamenim kockama koje su putari povadili iz ulice da bi je asfaltirali.

Dva bedema kamenja ležala su na razdaljini od desetak metara na sredini raskopane ulice pune zemlje i blata  izazivački imitirajući neosvojive tvrdjave.

Posmatrajući iz udobnog betonskog skloništa prolaznike mozgala sam o čemu li misle…da li im se iste stvari vrzmaju po glavi, znaju li, čuju li moje misli, i što li ja ne čujem njihove misli, da li bi od tolike buke mogla da mi se rasprsne glava, i kako i zašto ne vidim u šarenim slikama svog detinjeg i njihove, tudje, svačije živote?…mislila sam da se ta moć dobija odrastanjem. Da kad ljudi odrastu misle zajednički, čuju, vide, makar osluškuju misli onih drugih i da samo i jedino tako svet funkcioniše, i da se zahvaljujući tom svemogućem, kolektivnom mišljenju zemlja okreće, zvezde trepere i pada kiša.

Nisam tada znala koliko je opasno filozofirati. Imala sam šest godina i um otvoren za svakojake, moguće i neverovatne ideje podjednako. Ništa mi nije bilo čudno, strano, neizvodljivo. «Nemoguće» nije postojalo kao pojam. Sve je bilo moguće, mislila sam, i jedino pitanje koje sam postavljala naglas i u sebi bilo je «Kako?».

Marko me trgao iz razmišljanja počupavši me za kosu, cereći se onako musav kroz kapiju, u jednoj ruci držeći pregršt crnih bobica iz žive ograde. Iz džepova su mu izvirivali komadi raznobojnih žica i cevki nekih: «Ae pravimo duvaljke, nabro sam bobice u školskom!»

Jova se već gegao preko ulice, k’o Dok Holidej. Kako je to zgodno, mislila sam, kum mi živi preko ulice i istih smo godina. Samo je jači. Kad me je žvajznuo patikom preko usta tog proleća nosila sam ožiljak na usni mesec dana. Kum Mirko ga obeležio sa dva austrougarska podnarednička šamara, pa smo bili jedan jedan. Dobio i on ožiljak. Posle smo jeli tikvanik i smejali se. Smišljali nadimke za njegovog i mog oca koji nam niiišta nisu dali da radimo što smo voleli. I navijali su za «Partizan». Tad smo smislili da postanemo Zvezdaši. I svirali gitaru skačući po kauču u dnevnoj sobi uz Boru Čorbu. Slomili kauč. Dobili batine. Jebi ga. Stanje redovno.

Desetak godina kasnije smo stvarnički bili navijači i gledali utakmice zajedno. Postavka ista.

Oni su svirali solo i uporno pokušavali da me nauče da sviram bas gitaru. Prop’o im pokušaj al’ sam prošla k’o vokal. Džoni pevao kao Džoni sedeći sa gitarom medju ispucalim prstima baš ispod Jovinog radnog stola, imao najbolje ocene u školi i uvek nosio različite čarape. Jova i ja smišljali tekstove. Glupe, naravno. Deja otiš’o u Kamenicu u školu za murijake, a Marko nas samo gledao. Najmladji.

Slušali smo rok, čitali Hesea i filozofirali. I dalje. Najviše smo voleli paradokse, izvlačili teorije, svadjali se oko toga može li svemoguće biće da stvori nešto što ne može da podigne, u stvari čitali pa prepričavali, krali i upijali tudje ideje, trudili se da postanemo pametniji, da otkrijemo tudje misli, povežemo se sa njima…ma…jeli govna. Ladna. Al’ prijala.

Danas mi se nešto vratiše misli na paradokse. Na Buridanovog tovara, na berberina, na…ma na svašta.

Na primer na to da Jova i ja danas razgovaramo uglavnom ćuteći i gledajući se uz kafu, ne treba nam mnogo reči, a i nemamo kad da ih izgovorimo, svi okolo pričaju u glas, pa nas od tudjih misli sve pritiska i čini nam se da će nam se glave rasprsnuti. Na to da želimo sad da malo ne čujemo te, tudje misli.

Na primer na to da je Džoni besmisleno mrtav već dvadeset godina, uzaludno protraćivši andjeoski glas i britak um u pokušaju da bude deo društva u koje se nije mogao uklopiti, ubijen u jurnjavi policije za narko-dilerima. U džipu narko-dilera čiji je potrčko bio. Sin kapetana policije.

Na to da Marko ima treš ženu, razmaženu decu i svoj bend koji svira narodnjake…

Idem sad da sednem iza kapije.

Baš na isto mesto. Da posmatram prolaznike.

A možda popijem kafu ćuteći sa Jovom i napravim  rakljice za njegove klince…