Архиве категорија: me myself and I

Noćas bih mogla napisati … jedan veseo, optimizmom začinjen tekst, lišen vulgarnosti, sarkazma, pun nežnosti, romantike, politički korektan i socijano adaptiran … k’o Džejn Ostin na ekstaziju…al’ neću.

noć -Van Gog

Ja u stvari čitave večeri psujem, pošto internet nije (bio) trenutno dostupan. Kao ni mnogo toga meni sad, baš i odma’ neophodnog. I tako satima.

Gledala neki film. Videla da igraju Kevin Spejsi i Helen Hant što je dovoljno da me prikuca uz televizor. Otišla, krajnje neoprezno, u kuhinju po vodu. Vratila se i izdigla noge na čapraz-divan, stavila druge oči i buljnula opet u ekran, kad, vidim, tamo Brus Vilis. :shock: Mislim, u redu je, balavim ja na njega, al’ nije isti film, jebi ga. Pitam uljudno i ljubezno Ponosnog Vlasnika Daljinskog Upravljača:

«Koj kurac drndaš te kanale?»

«Da prošaram malo.»

«Šaraš dovoljno kad pišaš, ostavi mi film bre.» :evil:

«Pa evo ti ga Brus Vilis.»

«Dobro, neka mi ga, a ti mi se makni.»

«Dobro. Džvanjk. Truć.»

Onda je sledila salva kenjanja o baksuzluku, dva-tri «bem ti namćora» rafala, al’ nisam mogla da slušam, evo mi ga Brus Vilis. :mrgreen:

Ode da se kupa. Opet mi dosadno. Internet ne radi. Vratih onaj film. Film sam već gledala, shvatih kad odmače radnja malo. PVDU se vratio iz kupatila. Vratila sam mu daljinski. Jebo ga Brus Vilis. I njega i ženu mu. E, baš. I taj sam film već gledala, pa do’vatih knjigu. Čujem, u pozadini, PVDU počeo da testeriše do granice izdržljivosti. Sve mislim da mi mašina centrifugira na sred sobe. Spava sedećki.

«Idi u krevet, ne žuljaj guzicu tu i ne hrči mi nad glavom.» «Mhmm.»

I tako više puta. U ponoć zvoni mobilni. Brat retard zove:

«Je l’ slaviš, a?»

«Šta bre slavim koji klinac, jeste, pravim strptiz žurku, jebote, ne punim na okruglo, mani me se…»

«Ej, ne kenjaj, izadji da vidiš, poslao ti brat ovoooliiiko srce na fejsbuku, srećan ti tebi rodjendan, što ne odgovaraš?»

«Jebo te fejsbuk da te jebo i tebe, ne radi mi internet, nisam ni farmu obišla, krave mi pomuzla Ivana, i voćke obrala, i onaj pirinač što mi stig’o, i rodjendan da te jebo… Fala ljubavi moja retardirana.»

«Dobro sunce, opet si nadrkana za rodjendan, vidimo se u petak.»

«Aha…ae.»

PVDU ustaje šantrljiv i ošamućen, pogleda na sat, vidi da je ponoć, pridje, poljubi me, (garaaantujem da ću isto tako strastven poljubac da dobijem od njega u sanduk kad me  metnu) i rekne svečano:

«Srećan rodjendan.»

«Važi.»

«Zato sam spavao ovde, čekao sam da ti čestitam rodjendan. Sad idem da spavam.»

Izgovori tekst ponosan k’o da se bacio pred mene da primi metak u atentatu i posle toga da mre, a jok hrkao na sred dnevne sobe, i krenu prema spavaćoj sobi. Jedino što me je podsetilo na rafalnu paljbu su rupe na guzici od pidžame koju uporno neće da baci. Potroših deset sekundi smejući se njegovoj guzici i žrtvovanju. Onda se udobnije namestih…

Konačno i ja postado’ PVDU. Jeba’ ti posed. Neki filmovi žnj produkcije, il’ tako jedan popularni talk-show od koga mi se sere, jedan niskobudžetni a visokokvalitetni filmić mi privuče pažnju, al’ jebi ga kad u’vatih samo zadnjih dvaes minuta. U medjutim shvatim da sam propustila «Izgubljeni u prevodu» jer sam u to vreme bila izgubljena u mračnim dubinama wc šolje sa sve rukavicama, crvenim na rados’. Šit!

Na onoj televiziji koja pušta porniće, a gde se kurac vidja često ko u ženskom manastiru, jedan dasa drnda neku upišulju na haubi. Pogledam malo, ono radionica, mehaničarska. Pa jes, ‘de si videla pornić gde jebe nuklearni fizičar. Mora neki majstor da bude, pa u majku da se vratiš. Valjda što jak iz rukâ. Nije loš dečko.

Al’ mojega. Sve što moglo da se vidi je ona kokoška kako se oblizuje u kameru i sisići broj minus beskonačno kako se ljuljaju, jedva, pošto dečko, je l’, uvatio zguza. I nešto razmišljam, kako porno industrija nema razumevanja za nas žene. I mi volimo da vidimo dobro parče, a jadničku se vidi samo ruka i u švenku povremeno faca. A dečko k’o lutka. Jebi ga. Vratih se na knjigu. Zvoni mobilni, jebem ti stoku i kad ga ne smanjih. Sakriven broj.

«Koj’ ćeš pa ti kurac u tri ujutru?»

«Srećan ti ljubavi rodjendan…šta radiš?»

«Karam se. Čekaj da navučem gaće.»

«…»

«Sam ti rekla da odjebeš više puta?»

«Ali ja….»

Isključih govno. I telefon. Mrzi me da ga maltretiram, zabavila bih se makar deset minuta dok pacijenta ne ispizdim. Al’ me stvaaarno mrzi.

Limenko.

Word.

New.

Blank document.

Noćas bih mogla napisati nešto….k’o Pablo Neruda.

Nežno i čisto.

«Napisati, na primer:

noć je posuta zvezdama,

trepere modre zvezde u daljini…

noćni vetar kruži nebom i peva.»

Al’ neću.

***

«Ista noć, u belo odevena

odeva ista stabla.

Ni mi, nekadašnji, nismo više  isti…»

-Ae… ustaj. Kaaaafaaaa! Grujane, diž se jebotemiš, deseti put te zovem.

-Mhmmm…evo.

-To si rekla i pre pet minuta, i deset, i dvaes, i stoput si rekla, diži guzicu, kafa ti se oladi, opet ćeš da kasniš, pola devet bre!

-Mhmmm…

Digla guzicu.

Počela kafu.

Na terasi.

Sunce bije u oči.

Jebem ti.

Treba da dođu Mađari…kad ono beše…? Ne mogu znači ko dripac na poso.

-A el da popravim ovaj oluk il da ga zamenim?

-Mhhmmm…

-Šta koj kurac mhm?! Ne čuješ bre ništa šta te pitam! Prvih sat vremena ne smem ni da te pogledam, jebem te ludu, koj ti je bre?!

upside-down-girl

-Pa pusti me u kurac kad znaš! Ne-di-raj-me! Ne dok ne popijem jebenu kafu, makar jednu ko čovek, sunce ti jebem da ti jebem i što mi bije u oči i u kurac me pusti bre!

-Jebote kaki si mrmot…

Tišina dva minuta…

-A stvarno misliš da pretsoblje krečimo u crveno, a?

-Uarghaaarrrr!!!!!!

-Doooobro, doooobro…misliiim…

U kolima milion stepeni. Stavim lepo đozle i ćutim. Ništa se ne bunim: ni što nemam klimu, ni što mi kola punoletna, prorđala i pokvarena a uz to prljava, ni što nemam dvesta dinara u džepu, ni što …ama…ništa. Ćutim bre. Ne moooguuu da priiičaaaaam sabajle! Što me lepo svi ne puste u kurac?!

-Te ostavim ispred posla?

-Neću, ostavi me u centru, cigare da kupim i da prošetam, da se razbudim malo…U tri pičke materine me ostavi, samo više zaveži, jebemti, kako moš da melješ od ujutru, sve ti jebem datijebem?!…Posle imam ček point kod trećeg stuba od Beteksa sa B.

-Jebale te cigare…ću te ostavim de oćeš, samo brineš bez cigara da ne ostaneš…A koj li je kurac ovim klincima, svi čupavi, mamuimjebem nenormalnu, sve bi ja to šišao ko Peca Grobar, makaze u ruke pa niz ulicu, pa kad ih uvatim…

 

-Je li, dečak, a da te pitam ja nešto: a što tebe navek svrbi tuđ kurac?

-Ćao ovaaaj, ja doš’o da se dogovorim za izložbu, iiii, ovaaaj, pojma nemam, ovaj sad nije tu, da postavimo da postavimo da postavimo i kad da postavimo, pojma nemam, kad, kad, kad, pravo da ti kažem, pojma nemam, mislio sam da se vidim prvo sa J. , ovaaaj, da se vidimo ovde, pojma nemam, u ovoj sali smo se dogovorili oko pola dva, ovaaaj, i da vam kažem, pojma nemam, ne znam gde će da bude, valjda ovde, onde, pojma nemam……- skakutavo se premeštajući s noge na nogu i upadljivo afektirajući, hiperaktivno i užasavajuće brzo je govorio mladi čovek koga sam istim povodom videla pre samo nekoliko dana, i tad mi je delovao jako mirno, jer je jedva govorio, gotovo nečujno.

 Moja prva, instinktivna reakcija je, o užasa – smeh, koji me je potpuno nekontrolisano obuzimao.

A onda, jedva sekund pre nego što izleti iz mene, zamrzao se pred grozničavim, unutrašnjim monologom:  

Nemoj da se smeješ, budalo! Jebote, nestali mu lekovi, sigurno…ovako ću ja jednog dana…a šta ako odem u drugu stranu pa postanem agresivna?! Jadan momak…svi smo jadni…i bolesni.

I onda shvatih da se nisam danas ni jednom nasmejala, onako zdravo, od srca.

Za juče nisam sasvim sigurna, ali mislim da nisam ni juče.

Ništa mi nije bilo smešno.

A tebi, kad ti je poslednji put bilo do smeha?

Ne očekujem stvarno odgovor, ne razmišljaj toliko, onako pitam, bezveze…

Palo mi nešto na pamet da su one auto i avio biografije u stvari samo šmir-pričice, zucker waser i tako to. Zato što niko normalan u stvari nema šanse da zapamti ni sve što je radio i rek’o u toku jednog dana, a kamoli za vasceli život. A možda ja nisam normalna? Ajd’ odma’ eksperimenat: uzmem olovku i karirani papir iz vežbanke za pismeni zadatak iz matematike (taj mi najbolje drži stra’ i koncentraciju) i počnem da zapisujem. Na primer:

Nedelja, 25. januar 2009. godine – 11 sati

Izvukla guzicu iz kreveta, pristavila duplu bez šećera, Njemu nes (za one što misle da mu kuvam kafu svakog dana, mogu da se ubrišu, odma’ da se zna, moj red se pada samo nedeljom) uzela novine (dobro, uključila kompjuter da ih čitam, al’ ovo je romansirana aviobiografija) dala mački da ždere, dala mužu (aha!) cvokotala dok jebeni kotao nije zagrejao jebenu kuću, u medjuvremenu ne bih da čitate je l’ mi rade creva, pa ću vam odma’ reći da nit’ serem nit’ pišam. (može mi se, život piše romani i tako to)

nedelja, 25. januar 2009. – 13 sati

Išla u radnju po pizdarije za ručak i večeru. Iznervirala se što ima šargarepa a nema paškanat. Shvatila kad sam došla da nisam kupila teletinu za čorbu. Ladno sam rekla da nema. Mrzelo me da se vraćam. Spremala pitu.

Nedelja, 25. januar 2009. – 15 sati

Muž ćopa pite. Neka ćopa, kurac će za večeru. Razmišljam šta smo intelektualno prozborili od jutra, kako bih imala materjala, je l’ za svoju aviobiografiju. Da ga jebem, vascelog dana torokali nešto, al’ nisam zapisivala. I nešto smo se smejali, jebem li ga što. I nešto mi mnogo zanimljivo pričao, al’ ko me je l’ jebe kad nisam zapisala šta. Nisam stigla. Ne znam stenografiju. Nemam diktafon. A i bilo mi zanimljivije da učestvujem.

Nedelja, 25. januar 2009. – 17 sati

Spavala k’o tele. Šta da izmišljam za ta dva sata poojma nemam. Još jedan dokaz da lažu bre kad pišu te zajebancije, kad bi pisali sve šta rade, ništa drugo ne bi ni radili, majke mi.

Nedelja, 25. januar 2009. – 19 sati

Došli gosti. Ja pristavila džezvu i počela da stenografišem. Voda iskipela i posle me poparila kad sam je skupljala. Bacila u kantu olovku i papir, jeb’o aviobiografiju kad ću plihove da dobijem i glavu da izgubim. Šta su oni radili, svi zajedno, pojma nemam, morala sam da zapisujem šta sam ja radila: kafa, sokevi ‘ladni, kisela voda, decama kokice, srk, progut, bla,bla truć.

Nedelja, 25. januar 2009. – 23 sata

Odoše gosti. Ja pod tuš. Osim što sam deset minuta prala zube dok mi nisu utrnuli ništa pametno nisam radila što bi se moglo opisati, a ni ono što sam radila nije bilo naročito inventivno. Jedino da vam nabrajam kake mi boje bio peškir i veš i pidžama. Za tihotapke znate već.

Sve gore navedeno dovodi me do sledećeg zaključka: ljudi su izmislili blog da bi na njemu zapisivali nešto što stvarno vredi zapisati. Kad nema vredno čitanja il’ zapisivanja bolje da ne pišem ništa. Inače bi svaki bio k’o ovaj, da lepo uzmeš da čitaš pred spavanje, brže uspavljuje nego litijum. Ja tol’ko dok ne smislim neku priču da vas stvarno zabavim.

Kad pukneš u petak oko dva i deset….

- Da ne ubiješ nekog iz odma’ i momentalno pokupiš džopke i s posla kreneš ranije uz čuvenu repliku Anice Dobre: «Ja sad idem, a vi se svi jebite. Vodite ljubav a ne rat.»
- Sve telefone turiš na sajlent
- Dođeš kući i proglasiš moratorijum na verbalnu komunikaciju i zauzmeš teritoriju kupatila i dnevne sobe, a pretsoblje proglasiš pograničnom zonom. Kuhinja spada u bescarinsku, zbog mačora
- Tuširaš se dok ne istrošiš bojler od najviše litara, onaj ogroVni, nemam pojma kol’ko ima, mrzi me da mu tražim gde piše zapremina, i pri tom se dereš iz sve snage «Smooouuk on d voootr, a fajr in d skaj!» i glumiš onaj deo s gitarom, obavezno.
- Posle šetaš u gaćama po zaposednutoj teritoriji i pet minuta ne radiš ništa, ne misliš ni o čemu, najmanje o temi «kako se uopšte nadjoh u ovolikim govnima koji kurac»
-Ako zvoni fiksni, gledaš duuugo u identifikaciju poziva, umiriš se i paziš da te onaj koji zove ne provali da si kući
-Normalno te ne provali jer ćutiš i ne javljaš se
-Uključiš neki rashladni uređaj, da rashladiš sebe i neko piće
-Pustiš muziku jako, al’ onu što tebe smiruje a sve ostale nervira – kod men’ tome služi plej lista adekvatnog naziva «Kad sam govno»
-Čitaš bilo šta što je pis’o Karl Sagan. Il’ uzmeš Umeće ratovanja. Zavisi da l’ oćeš poslen d’ubivaš il’ da se uključiš u zajednicu kao funkcionalno nedodirljivo biće kome se jebe za sve
- Ako bi te neko i pit’o nešto lepo mu prijateljski kažeš: «M’rš u kurac».
- Gledaš Dr Hous-a. Obavezno. Razvija smisao za humor
-Zaspiš na pola epizode
- Probudiš se svadljiv i namćorast k’o Hausov blizanac brat
- Piješ kafu posle samo uz nekog ko poseduje manual instructions i ogrovnu količinu ljubavi i razumevanja za tebe, jer bi te svako drugi oterao u kurac krasni, skota svadljivog namćorastog
- Opet zaspiš i u subotu se probudiš ništa bolji, al’ si srećan što nisi izaš’o juče na ulicu i zaleteo se u prolaznike k’o onaj Japanac, pa da novine posle pišu kako si bio fin i miran i ljubazan, prema izjavama komšija, i svima si se kulturno javljao, i uopšte im nije jasno šta ti je kvrcnulo pa pobi toliki narod (pri tom vizuelizuješ komšiju od preko puta, deda-Isajla, koji te mnogo nervira iz više objektivnih razloga a najviše što je đubre i govno od čoveka, kako se njegovim rodjenim kamiJonom zalećeš u njega i gaziš ga, i tako više puta, malo napred, mal’ u rikverc)
- I ništa…to ti bude dovoljno, uz činjenicu da ćeš ovu subotu provesti u pidžami, i nećeš uključivati ton na mobilnim telefonima, i jer si srećan što imaš identifikaciju poziva i što ćeš da se javljaš samo onome kome ‘oćeš i što si naš’o super programčić za pušćanje muzike (foobar – genijalan je i ne maši), naduješ ovu damu sa tvoje liste do daske i opušteno uživaš u još jednom danu u kome su blagosloveni neznanjem svi oni koji su za dlaku izbegli da poginu na ma’. Od tvoje ruke.