Архиве ознака: friends

O Njima nisam nikada napisala ni redak.

A zaslužili su.

Valjda sam mislila da je previše…sladunjavo. Il’ ne volim da patetišem. Il’ sam htela da ih zadržim za sebe. I njih, i ono što prema njima osećam.

Al’ moram. Jer sam na njima zahvalna i mnogo razmišljam o njima. jer zbog njih najčešće pronalazim lepotu u svakom novom danu.

Nisu oni, ta banda koja mi je ušla u srce i život, posebni ni po čemu drugom osim po bezgraničnom poverenju koje imam u njih. I po neizmernoj radosti kojom mi pune dušu svakodnevno. Iznova. I po tome što delimo tuge. I po tome što se razumemo bez mnogo reči. I po tome što me vole. I po tome što ih volim.

Po tome što sa njima mogu da budem ona prava ja, bez stida što su na primer lepši, bogatiji (doduše najviše za po sto evara), elokventniji, il’ govore četiri strana jezika.

Po tome što će me razumeti kad se smejem kroz suze. Po tome što me nije stid da pred njima budem luda, romantična, sarkastična, zlovoljna, nevaljala, srećna, zaljubljena, pokvarena, dobra, slaba, slinava, musava…da budem JA. I ništa da me ne bude stid.

I što me trpe kad sam namćor. I što me vole takvu.

Sa njima mogu da pevam, smejem se, plačem, tugujem. Da se svađam i mirim odavde do večnosti. Da tražim da me spale kad umrem. Da obećam da ću da im ukinem FB nalog kad umru. Da im dam srce uz čašu vina. Da mi daju pola jetre. Da mi budu saučesnici i ljubavnici. Najoštriji kritičari i najbolji utešitelji. Da se volimo do besmisla i dalje, ako dalje postoji.

Bez ikakvih razloga, ničim izazvano, eto, tek da se volimo. Ljubav neuslovljena socijalnim statusima, daljinama, drugim ljudima.

Zahvaljujući Njima shvatila sam da sam u stvari jako bogat i jako srećan Čovek. Zahvaljujući ljudima koje volim. Puštam često tu ljubav da pomera planine.

Mnogo čudna stvorenja, ti prijatelji.

Pravila sam tako jednog avgustovskog dana sedamdeset šeste rakljicu sedeći na betonskoj ogradi koja je razdvajala baštu i stazu do kuće, tu iza kapije, odmah pored šimšira koji mi deda Nidža nije dao ni da pipnem jer ga je rezao da bude k’o lopta, a ja ga čupkala uvek, kradom i baš u inat.

Bosim nogama ušljapkavala sam poslednje ostatke toplog letnjeg pljuska: nešto nalik na baricu, il’ više k’o da je drug Boga dobio kijavicu, ako ćemo pravo, pa malo poprskao i moju ulicu.

Izvirivala sam kroz rupe na betonskoj ogradi koja je u to vreme kad svi podjednako nismo imali menjala vrhunac luksuza koji se danas zove kovano gvoždje, očekujući bandu:  kum Jova, Džoni, Marko i Deja, da prvo isprobamo rakljice, pa posle da se gadjamo kamenim kockama koje su putari povadili iz ulice da bi je asfaltirali.

Dva bedema kamenja ležala su na razdaljini od desetak metara na sredini raskopane ulice pune zemlje i blata  izazivački imitirajući neosvojive tvrdjave.

Posmatrajući iz udobnog betonskog skloništa prolaznike mozgala sam o čemu li misle…da li im se iste stvari vrzmaju po glavi, znaju li, čuju li moje misli, i što li ja ne čujem njihove misli, da li bi od tolike buke mogla da mi se rasprsne glava, i kako i zašto ne vidim u šarenim slikama svog detinjeg i njihove, tudje, svačije živote?…mislila sam da se ta moć dobija odrastanjem. Da kad ljudi odrastu misle zajednički, čuju, vide, makar osluškuju misli onih drugih i da samo i jedino tako svet funkcioniše, i da se zahvaljujući tom svemogućem, kolektivnom mišljenju zemlja okreće, zvezde trepere i pada kiša.

Nisam tada znala koliko je opasno filozofirati. Imala sam šest godina i um otvoren za svakojake, moguće i neverovatne ideje podjednako. Ništa mi nije bilo čudno, strano, neizvodljivo. «Nemoguće» nije postojalo kao pojam. Sve je bilo moguće, mislila sam, i jedino pitanje koje sam postavljala naglas i u sebi bilo je «Kako?».

Marko me trgao iz razmišljanja počupavši me za kosu, cereći se onako musav kroz kapiju, u jednoj ruci držeći pregršt crnih bobica iz žive ograde. Iz džepova su mu izvirivali komadi raznobojnih žica i cevki nekih: «Ae pravimo duvaljke, nabro sam bobice u školskom!»

Jova se već gegao preko ulice, k’o Dok Holidej. Kako je to zgodno, mislila sam, kum mi živi preko ulice i istih smo godina. Samo je jači. Kad me je žvajznuo patikom preko usta tog proleća nosila sam ožiljak na usni mesec dana. Kum Mirko ga obeležio sa dva austrougarska podnarednička šamara, pa smo bili jedan jedan. Dobio i on ožiljak. Posle smo jeli tikvanik i smejali se. Smišljali nadimke za njegovog i mog oca koji nam niiišta nisu dali da radimo što smo voleli. I navijali su za «Partizan». Tad smo smislili da postanemo Zvezdaši. I svirali gitaru skačući po kauču u dnevnoj sobi uz Boru Čorbu. Slomili kauč. Dobili batine. Jebi ga. Stanje redovno.

Desetak godina kasnije smo stvarnički bili navijači i gledali utakmice zajedno. Postavka ista.

Oni su svirali solo i uporno pokušavali da me nauče da sviram bas gitaru. Prop’o im pokušaj al’ sam prošla k’o vokal. Džoni pevao kao Džoni sedeći sa gitarom medju ispucalim prstima baš ispod Jovinog radnog stola, imao najbolje ocene u školi i uvek nosio različite čarape. Jova i ja smišljali tekstove. Glupe, naravno. Deja otiš’o u Kamenicu u školu za murijake, a Marko nas samo gledao. Najmladji.

Slušali smo rok, čitali Hesea i filozofirali. I dalje. Najviše smo voleli paradokse, izvlačili teorije, svadjali se oko toga može li svemoguće biće da stvori nešto što ne može da podigne, u stvari čitali pa prepričavali, krali i upijali tudje ideje, trudili se da postanemo pametniji, da otkrijemo tudje misli, povežemo se sa njima…ma…jeli govna. Ladna. Al’ prijala.

Danas mi se nešto vratiše misli na paradokse. Na Buridanovog tovara, na berberina, na…ma na svašta.

Na primer na to da Jova i ja danas razgovaramo uglavnom ćuteći i gledajući se uz kafu, ne treba nam mnogo reči, a i nemamo kad da ih izgovorimo, svi okolo pričaju u glas, pa nas od tudjih misli sve pritiska i čini nam se da će nam se glave rasprsnuti. Na to da želimo sad da malo ne čujemo te, tudje misli.

Na primer na to da je Džoni besmisleno mrtav već dvadeset godina, uzaludno protraćivši andjeoski glas i britak um u pokušaju da bude deo društva u koje se nije mogao uklopiti, ubijen u jurnjavi policije za narko-dilerima. U džipu narko-dilera čiji je potrčko bio. Sin kapetana policije.

Na to da Marko ima treš ženu, razmaženu decu i svoj bend koji svira narodnjake…

Idem sad da sednem iza kapije.

Baš na isto mesto. Da posmatram prolaznike.

A možda popijem kafu ćuteći sa Jovom i napravim  rakljice za njegove klince…

Imala sam neki problem s posteljinom. U stvari, ne trpim pod dupetom i za odozgo  ništa što nije mekano (ne smejte se, provalila sam vas, ne odnosi se na muškarce nego na posteljinu) i zato imam uglavnom one, frotirne. Što se ne peglaju, jer ne  peglam, što se ne štirkaju, jer mrrrzim štirak, samo staviš omekšivač u nji’, legneš lepo i zaspiš. I spavaš ko bebac pod uslovom da ne sanjaš Mariju iz Bonuksa. Medjutim, ta posteljina, milion komata šićerno roze boje, srolnavala mi se noću pod guzicu i primoravala me da zorom ustajem uz psovke i kosim hicem, jer mi pundravci u guzici nisu davali da ostanem mirna, pa čaršaf nadjem negde u predelu vrata, svakojutreno. Ondak popizdim i odem i kupim najveći izum u istoriji čovečanstva posle papirnih maramica i toalet papira, posteljinu s lastišom! O sreće moje nevidjene. Bledozelene. Uz to i kupim nešto što se zove čupko al’ nije čupavo nego samo mekano i mnogo lepo za odozgo. A nije muško. I sad spavam k’o beba.

A kad se probudim ostanem da uživam u krevetu još neki minut, i razmišljam onako sanjiva šta ću dalje. Ako ne radim, k’o danas.

(Kad radim ne razmišljam, tad me onaj gospodin koji je velikodušno pristao da me uzme za ženu (čuj, on će mene da uzima, da l’ stvarno mislite da je on mene uzo dok mu nisam objasnila da tako treba?) e, tad me on probudi lagano ko Šurdu, pa se onda ja manito spremam da ne zakasnim na pos’o, iako stoka radi od devet, stoka trči da ne zakasni redovno.)

E, sad sam se probudila u deset i petnes, shvatila da me sunce ne jebava i da je napolju smuljgavo i bljak, setila se da bi’ morala kasnije da odjezdim do mile mi gospoje mame da se divim kako je očistila plafonjere u obliku malih plastičnih sunčića sa sve zracima, cirka pedeset kvadrata, da su Egipćani izmislili plastiku garant bi take iste stavljali u piramide u čast onog boga Ra, i da se dogovorimo kad će da kreči, odnosno, majstor da kreči, ja da čistim, ona da komanduje, usput da svratim da nešto dubokoumno prozborim o kulturi za jedne novine, časkom (kulturo, eve me, velegrade proguni me! – zar nije dovoljno dubokoumno?) i da gospoji mami podignem penziju, jebla je kartica za bankomat kad nume da je gurne, stoput sam joj pokazala kako se to radi da je jebla…i ooodma mi se brate smuči lepo i subota i sve.

Onda se setim da bi trebalo da napišem par miliona mejlova koje sam vama ‘tela da pišem, ponaosob, al’ sam bila il’ lenja, il’ u gužvi, il’ samo lenja, pa mi onda proradi kenac da bi mogla da vi pišem pisma i okačinjem na blog, al’ bilo bi glupo, jelte, pa se setim da iz mog sela znam samo Bubu i mene da blogujemo i Rizingera, eno ga u blogroll-u, on piše o muzici i to odlično, i da je bre to sramota, a ovi Borani ima i kolko oćeš, a mi geaci ništa, pičkanammaterinadanampičkamaterinanepismena (jel tako Zih da se ovo piše sastavljeno, sve?), pa se onda setim da je bolje što moji ne bloguju, jedva fejs znaju da koriste, pola grada ne bi sa mojom personom govorilo da čita moje blogove, a druga polovina sa Bubom, pa se setim da me neko linkov’o preko fejsbuka pa mu čestitam i zahvaljujem na tem, znam da je to što me voli, al ga ovim putem umoljavam da to ne radi više, jer ja da oću da svi znaju da blogujem ja bi okačila linak sama, sasve ime i prezime tamo i još ponegde, pa onda ne bi više mogla da se kano orlušina obrušavam na svoje bližnje i pcujem kako mi Blog reko, n’o bi morala da glumim finoću i da pazim šta pišem, a ja moj blog volim što mogu da pišem šta oću o kome oću i kad mi se ćefne, a ne da se reklamiram.

Ovde još jedino mogu da se ispovraćam ko čovek, ne terajte me da menjam adresu, umoljavam ve.

I tako ja razmišljam i skapiram da mi čoek otišo na poso i da nema ko da mi turi lonče pa moram sama i mnoooogo se iznerviram što ću da ustanem a kafa nije gotova. I onda rešim da ustanem, i usput razmišljam kako bi se predstavila vama što me, kobojagi, ne znate: Da, jeste, ličim na Meg Rajan, fala, samo na onu Meg što je tek primili na Beti Ford kliniku za odvikavanje od hrane i usput će da joj podvežu želudac, na onu Meg što ne posećuje frizera redovno već uzima stvar u svoje ruke (ko da su makaze neko čudo) , da hvala, da sam lepa znam i sama, zato sam glupa, to je od blanša. Aha, jeste, ovo je moj bade mantil, unapredila sam poizvodnju kad mi umrla tetka u Švajcarske  i ostavila mi tri para pidžama, rasparnih, sandale braon, dve majce i bade mantil, plavi. Evo, da ga sad nemam ne bi imala u šta ruke da obrišem pošto je skot opet bacio peškir za ruke u korpu a drugi nije okačio. Jeste. Fala joj do neba. Fala joj isto ko i za ono što sam se tri meseca jebavala u matičnoj službi (i to preko veze) da dobijem papir da je umrla zato što se po Švajcarske udavala za papire a nikom rekla nije, pa kad stigla smrtovnica s nepoznatim mi prezimenom mene uvatio smej a otac teo da mi rikne na ma’, njegova sestrica od sedamdeset četri godinice nije mu rekla šta je radila, kuku mene doboga. Pa ja najebah dok sve dobih i prevedoh i overih i …. ubila bi je vlastoručno posle onolike jebancije da već nije jadna umrela, majke mi mile.

moje-coshe

S ćošakom od kaiša bade mantila tetkinog sam obrisala objektiv na telefonu jer još nemam fotoaparat onaj digitalni da vam slikam moj ćošak. Da znate gde dobijam inspiraciju da kenjam ovoliko. I da se kurčim pošto mnogo volim ovaj montor, pa se svima falim. Tu su još i kafa blogerka, koju ja više volim da zovem Černobilka jer isti efekat ima, od dva deci, sluške Tompsonke, kad slušam svašta da ne šizi komšiluk i muž mi voljeni i da mačak ne natovari zavežljaj na rame i pobegne od ludaka u nepoznatom pravcu, felna za diskeovi, staje cirka sto komata, koka kola da prošuškam, što bi rekla Zih, skener koji čeka eonima da skeniram onaj milion fotografija koji sam planirala, a kukala sam čoeku da mi kupi jer mi je neophodan, il da kupi il ja da crknem, i on jadan kupio. Štampač zapeko pa sam ga miknula da mi ne pravi gužvu. Iznad se vidi ćošak od slike koju mi Buba kupila i koju najbolje obožavam, na njoj je mačka sijamska koja sedi na stolu i ima crvenu leptir mašnu. Jebem li ga što. 

U stvari sam ovim nespretno pokušala da vam kažem fala. Da vas nemam, bila bih jutrom malko usamljena, pošto niko drugi neće da me trpi dok ne popijem prvu kafu. A i do druge me zaobilaze.

*Edit: navatala pristojan aparat i slikala moje ćoše ponovo, da se ne brukam s onom mutnom slikom.

Danas sam se izvinila kad sam preterala. Dvaput. Umem baš praaavo djubre da budem, povremeno. Shvatim koliki sam namćor kad vidim da me zagledaju. Valjda traže cvet za koje uvo je zadenut, nemam pojma.

Danas sam plakala kad sam bila tužna. Jako sam plakala. I opet čitala “Uspavanku“ Crnjanskog. I plakala opet.

Danas se nisam smejala. Uopšte. Ništa mi nije bilo smešno. U stvari, jesam, jednom: promašila sam korpu za otpatke. Ovoooliiiku. Jer sam skinula naočare. Shvatila sam da sam slepa k’o šišmiš, ipak.

Danas sam ispala budala. Jedno triput. Al’ ja tako često. Ne boli ništa, majke mi.

Danas sam dala napojnicu taksisti, uživala dragocenih pet minuta na suncu, dozvolila sebi da budem lenja čitav sat, ostavila neprostrt veš da bih onima koje volim to i rekla, stavila ljudskost ispred ponosa, emociju iznad principa, shvatila koliki sam idiot i izvinila se. Dvaput.
I uspela da se posvadjam i pomirim sa sobom.

Danas je bio baš dobar dan.